BIOKOVO

Rodića cesta preko Biokova

2011-04-24T11:43:00.000-07:00

Vozim se iz Makarske za Župu, zvoni mobitel zaustavljam se u Kilinu zavoju na Stazi. Brat zove iz Zagreba " … di si? ", " Vozim se cestom iz 19. u 21. stoljeću Cestom spasa za nas Zabiokovce …! " To me ponukalo da istražim gradnju ceste.
Car Franjo Josip I prigodom posjeta Dalmaciji naložio je mogućnost izgradnje ceste preko Biokova iz vojno strateških razloga. Pod pokroviteljstvom dalmatinskog namjesnika Rodića, već iduće 1878. godine izgrađena je cesta iz Kozice, preko Staze za Makarsku. To je bila jedina cestovna veza koja je povezivala Imotski i Vrgorac sa Makarskom. Cesta je svečano otvorena 30. svibnja 1878. godine, a već nakon dva mjeseca 26. srpnja njome prolazi vojna regimenta prema Vrgorcu na austrijsko-tursku granicu činilo je oko 8000 vojnika, te oko 2000 zaprega konja i mazgi sa vojnim naoružanjem i opremom.

Don Petar Kaer piše : " ta cesta sagrađena je bez ikakve državne pripomoći, izgradila ju je pionirska i inženjerijska vojska, a susjedno pučanstvo dragovoljno je pomagalo bez naknade".

Kao spomen na ovu gradnju, u Kozici je postavljen spomenik sa slijedećim natpisom:
''Vladajući Franjo Josip I cesar Austrijski, buduć namjesnikom barun Gavril Rodić, kotarskim poglavarom vitez Ivan Lužaro, nacrtana bi po vitezu Ivanu Blondainu, ova cesta prozvana barun Rodić, sudjelovanjem puka sagrađena, otvorena g. 1878". Spomenik je srušen nakon drugog svjetskog rata.

Prije tog vremena prelazak Biokova nije bio lak puteva slični današnjim saobraćajnicama nije bilo. Bile su to prosječene i očišćene oputine po kojima su su mogli kročiti natovarena stoka i pješaci.

Nakon urušavanja Stupice stanovništvo Zabiokovlja odsječeno je od Primorja nije moguća normalna komunikacija, a preskupo je zaobilazno preko Dubaca i Ploča. Poglavarstva općina i gradova osigurali su sredstva za sanaciju Rodićeve ceste od Sarnača preko Priske do crkve sv. Ilije na Stazi. Sada dobra makadamska cesta dužine 8 kilometara zaslužuje da se asfaltira i da se na nju ne zaboravi kao od otvaranja ceste Makarska - Vrgorac 1975. godine do kada je bila žila kucavica sa obje strane Biokova. Proglašenjem Parka prirode Biokovo 1981, godine glavni ulaz u isti je na predjelu Sarnač na ovoj cesti ali stavljen je van funkcije. Uređenjem prometnice sada 30 godina kasnije očekujemo da TZ , Grad Vrgorac te javna ustanova PP Biokovo urede glavni ulaza u PP Biokovo na Sarnaču čime bi se poboljšala lakša prometna posjeta parku. Mislim da bi sve ovo prihvatio i realizirao Franjo Josip čime bi oživile gostionice uz Rodića cestu.

Literatura: Fra Vjeko Vrčić; Vrgorska krajina, 1972. g.

Tekst i slike. Stjepan Roglić

BIOKOVO Pogled s Vršca idealan za žičaru

2010-08-27T02:20:00.000-07:00

Makarski gradonačelnik dr. Marko Ožić Bebek i njegov zamjenik Ivan Ivanda u pratnji ravnatelja Parka prirode Biokovo Ante Cvitanovića, savjetnice Ksenije Protrke i drugih djelatnika obišli su biokovski vrh Vošac i Štrbinu, moguće lokacije za žičaru.

Projekt je u tijeku, a u Ministarstvu kulture zapelo je upravo na pitanju koja bi lokacija manje uništila prirodu.

Ministarstvo izrađuje podlogu za prostorni plan Parka prirode Biokova, a neki misle da bi šteta bila manja ukoliko bi se žičara dovela na Štrbinu.

- S Vošca, na nadmorskoj visini od 1200 metara, pogled je jedinstven na Makarsku i zabiokovsko zaleđe. Plato se prostire na oko 1500 kvadrata i bolja je lokacija nego Štrbina. Istu takvu procjenu dali su i zainteresirani investitori iz Austrije “Dopel Meir” i “Leitner”. Tako ćemo predložiti i mi nadležnom ministarstvu, zaključili su Bebek i Ivanda. Nakon usvajanja prostornog plana Biokova u Hrvatskom saboru, trebat će još najmanje godinu dana čekati za sređivanje lokacijske dozvole. Novac za izgradnju žičare čeka.

Preneseno iz Slobodne Dalmacije

Markirana staza sa Godinja do špilje Manastirine

2009-06-05T07:49:00.001-07:00

Planinari iz HPD "Rašćane" i HPD "Sveti Jure" iz Zagvozda očistili su i markirali planinarsku stazu sa Godinja iz Bašića ( Babulja ) preko Stružina do špilje Manastirine. Ista staza je markirana prije trideset godina ali je dijelom bila zarasla, a markacije izbijelile te je tražila uređenje. Osnutkom planinarskog društva u Rašćanima koje nastavlja tradiciju sekcije PD Split koja je djelovala od 1970. godine u Rašćanima i Župi. Na predjelu pastirskog naselja Stružine nalazi se otvoreno Planinarsko sklonište "Stružine" sa čatrnjom vlasništvo Ivana Bašića. Vrijeme potrebno za uspon je dva sata i trideset minuta. Staza je snimljena GPS te će biti postavljena na novu kartu Biokova koju izrađuje GSS. O prostorima kojim prolazi pisao je naš Milan Kovačević, a mi smo kao i uvijek do sada fascinirani ljepotom i pitomošću ovog dijela Biokova. Nas devet Bijakovaca planinara 24. svibnja uspješno smo okončali uređenje ove staze, te time osigurali siguran pristup u ovaj dio planine.
Još slika pogledeajte na ovom linku

Tekst i slike: Stjepan Roglić

Planinarski križ sa crkvice svetog Jure /2/

2009-05-17T01:33:00.000-07:00

Nakon poslane poruke kroz prethodni tekst javili su se planinari iz Planinarskog društva "Tajan" Zavidovići te smo organizirali njihov dolazak na Biokovo.

Dana 9. svibnja 2009. godine 18 planinara iz Zavidovića stiglo je u Zagvozd gdje su primljeni od strane HPD "Sveti Jure".

Planinari oba društva primljeni su u poglavarstvu općine od strane načelnika Miroslava Gaće sa suradnicima, istom prigodom razmijenjeni su pokloni te su upoznati sa poviješću Zabiokovlja.

U organizaciji društva organiziran je planinarski izlet stazom sa prijevoja Turija do vrha i crkvice Svetog Jure. Nakon četverosatnog uspona planinari su se okupili ispred crkvice iz koje je iznesen križ planinara iz Zavidovića koji je donesen davne 1933. godine.

Planinari su nas upoznali da dokumenata i pisanih tragova za sada nisu pronašli, ali znaju da je sekcija Društva planinara BIH u Zavidovićima postojala i da su je činili ugledni vlasnici poduzeća podrijetlom iz Austrije i Njemačke.

Delegacija planinara iz Zavidovića na čelu sa predsjednikom društva Šemsudinom Mačkom obećala je pronaći dokumentaciju i potom posjetiti Biokovo, a planinari iz svih planinarskih društva biti će im domaćini.

Tekst i slike: Stjepan Roglić

Promocija monografije "Biokovo"

2009-05-06T16:18:00.000-07:00

U srijedu, 22. travnja, povodom Dana planeta Zemlja, u hotelu "Park" u Makarskoj, nakon zagrebačke održana je i vrlo uspješna makarska promocija monografije "Biokovo", u ozračju zaista velikog interesa za ovu prezentaciju, kako medija tako i posjetitelja. Rezultat je to grupe autora Milivoj Franić, fra Hrvatin Gabrijel Jurišić, Filip Vilim Šabić, Smiljana Šunde, Marinko Tomasović i Stipe Bušelić na čelu sa urednikom Romanom Ozimecom, u izdanju naklade Graphis te Javne ustanove "Park prirode Biokovo" kao sunakladnika. Istaknuto je da je ovo prvo cjelovito djelo o planini Biokovo, a jedan od autora Milivoj Franić kazao je da je sjeverni dio planine manje obrađen što su mnogi uočili. Sam urednik u završnoj riječi istaknuo je da je to prvo izdanje koje je kapitalno i očekuje se da će već drugo biti dopunjeno mnogim temama koje nisu obuhvaćeno u ovom. Knjigu kupite: http://www.graphis.hr/knjige.php?kateg=1⊂=7 Tekst i slike: Stjepan Roglić

Čestitka za Božić

2008-12-21T05:51:00.000-08:00

BIOKOVCI NA HIMALAJI

2008-12-21T05:22:00.000-08:00

Tijekom mjeseca studenog naši planinari Ante Šarić član PD Biokovo i Sveti Jure te Josip Vukosav član PD Imotski boravili su u Nepalu i na Himalaji. O svom boravku prezentaciju su napravili u Makarskoj u vatrogasnom domu 16. prosinca pri proslavi Međunarodnog dana planina.

H I M A L A Y A 2008.

Za svakog planinara poseban su izazov Himalaye – Krov svijeta. Kako je to i moja dugogodišnja planinarska želja, nisam odbio poziv prijatelja iz Slovenije i pridružio sam se ekipi Evereset Trek, koja je u vremenu od 13. studenoga do 5. prosinca 2008. godine, boravila u Nepalu, s ciljem dvotjednog kružnog trekinga oko Mount Everesta s usponima na Gokyo Ri 5360 m i Khala Pathar 5550 m, a prešli smo i sedlo Cho La 5330 m između najvećih ledenjaka nepalskoj Himalayi, Ngozumbe i Khumbua.

Zbog zimskih uvjeta i nedostatka vremena (problemi s avionskim letovima u Indiji zbog terorizma u Bombayu) otpao je uspon na Imja Tse 6189 m.

Ekipa se sastojala od četrnaest Slovenaca i nas dvojice Hrvata, Ante Šarića iz Makarske i mene iz Imotskoga.

Iako je sezona penjanja po Himalayskim gorostasima završila u listopadu, ipak smo krenuli na najduži i najviši treking u neposrednu blizinu Everesta, Lhotsea, Cho Oyua, Makalua i drugih osamtisućnjaka.

Vremenske prilike su bile dobre jer početkom zime u Himalayama vrijeme je bez padavina, ali s niskim temperaturama. Osobito kad zađe sunce, živa se vrtoglavo spušta debelo ispod ništice, noću i do -15 stupnjeva Celzija.

Uz jak sjeverac s Tibeta i niske temperature trebalo je izdržati dva tjedna na visinama iznad 4500 metara, a od toga 4 dana iznad 5000 metara. Dnevne etape uspona i aklimatizacije na visinu iznosile su 15-20 km i od 500 do 1000 visinskih metara, a cijeli treking oko 200 km.

Pravila aklimatizacije smo se strogo držali, pa s visinskom bolesti nismo imali većih problema. Više-manje svi smo bili prehlađeni, s upalama grla i angina, a posebno smo patili od probavnih smetnji. Zbog specifične prehrane i nedostatka kisika kojega je na tim visinama svega 50% probava radi jako loše.

Zahvaljujući mojim planinarima iz HPD „IMOTSKI“ koji su mi pomogli u fizičkim pripremama, nisam imao nikakvih problema s kondicijom i snagom.

Bez obzira na sve zdravstvene probleme, uspješno smo završili trening.

Do povratka kući razgledali smo kulturnu i povijesnu baštinu Nepala u okolici Kathmandua, kao Pashupatinath, Patan, Bhaktapur, Bouddhanath, Swayambhunath, Durbar Square i druge znamenitosti budizma i hinduizma.

tekst i foto Joško Vukosav

Skriveni kutak Biokova

2008-11-26T13:51:00.000-08:00

O dojmovima sa Biokova pročitajte više na ovoj vezi
Za čitanje dokumenata sa SCRIBA potreban vam je Flash player kojeg možete skinuti na svoje računalo sa ovog linka

Planinarski križ sa crkvice svetog Jure

2008-08-28T23:28:00.000-07:00

Malo je živih kojima je poznato da je na staru crkvicu svetog Jure na Biokovu davne 1933. godine postavljen planinarski križ. Donijeli su ga planinari iz Zavidovića iz Bosne metalni je i sačuvan je do današnjeg dana, a planinari ga nose u procesiji na misi. Natpis koji se nalazi na donjem dijelu postamenta glasi: « Savez planinarskih društava Bosne i Hercegovine Zavidovići 27. 6. 1933. ». Prema predaji planinari su doputovali vlakom do Metkovića, a do Župe i Turije autobusom, a potom pješke na vrh Biokova gdje su postavili metalni križ iznad vrata crkvice. Tko su planinari i imali netko u Zavidovićima tko se sjeća tog trenutka ili ima pisani zapis događaja u tijeku je stupanje u kontakt sa planinarima u Zavidovićima. Križ je skinut sa stare crkvice prigodom rušenja šezdesetih godina te pohranjen u novu crkvicu zavaren je na metalnu cijev i nosi se u procesiji.
Molimo sve koji pročitaju ovaj tekst, a da znaju više pojedinosti neka se jave. Namjera grupe planinara entuzijasta je da se ponovo okupimo i održimo misu.

Slike su iz albuma dr. Veljka Vukovića i moje obitelji.
Tekst: Stjepan Roglić

Na Biokovu

2008-06-10T10:25:00.000-07:00

Priredio:Stjepan Roglić

Čestitka

2008-03-24T08:35:00.000-07:00

POVIJEST PLANINARSTVA U IMOTSKOM

2008-02-05T19:43:00.000-08:00

Hrvatsko planinarsko društvo „IMOTSKI“ osnovano je 5. srpnja 1927. godine i jedno je od najstarijih planinarskih društava u Dalmaciji. Društvo je osnovano kao podružnica HPD-a pod imenom „BIOKOVO“ Imotski.

Prvi Predsjednik bio je Vido Petričević, a tajnik Ljubo Tripalo. Za blagajnika je izabran Grunislav Bitanga, a upravni odbor još su sačinjavali Lj. Vučemilović i V. Polferov. Na žalost, Društvo nije bilo dugog vijeka pa ubrzo prestaje s aktivnošću, već 1928. godine.

Ante Jelavić kod Matice HPD-a u Zagrebu 1935. godine ponovo pokreće inicijativu za oživljavanje Društva, ali je ono osnovano tek 3. lipnja 1938. godine reorganizirano i s novim imenom „IMOTSKA JEZERA“.
Prema podatcima dr. Veljka Vukovića jednog od osnivača Društva, članstvo je redovito organiziralo izlete u okolicu Imotskog, na Biokovo i Zavelim. Sudjelovali su u pošumljavanju goleti između Modrog i Crvenog jezera, Gaja i ekološkim akcijama koje je organiziralo ekološko društvo “Lipa“. Početkom Drugog svjetskog rata gasi se svaki rad Društva.

Sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Imotskom se javljaju dvije grupe ljubitelja prirode, izletnika i špiljara. Grupa izletnika okupljala se oko Petra Vlajčića. Druga grupa uglavnom je špiljarila sačinjena mahom od imotskih izviđača. Predvodio ih je pok. Davorko Barbir, student arhitekture, strastveni špiljar i vanredan slikar imotskih veduta.

Osamdesetih godina na inicijativu Josipa Vukosava Joško koji je kao student bio član PK „Split“ i kasnije PD „Mosor“, grupe ujedinjuju te organiziraju planinarske izlet i istraživanje špilja. Ideja o osnivanju sekcije pri PD „MOSOR“ ubrzo je odbačena, te se pristupa obnovi rada planinarskog društva. Administrativne poslove riješio je Petar Vlajčić, a prof. Jozo Ćosić animira učenike SŠC „dr. Mate Ujević“ vodeći ih na Kaoce u Biokovu.

Osnivačka skupština PD „IMOTSKI“ održana je 9. prosinca 1983. godine. Za predsjednika je izabran prof. Jozo Ćosić, tajnika Josip Vukosav, a za blagajnicu Željka Ćosić. Predsjednik nadzornog odbora bio je Ivan Brečić „Učo“, a predsjednik suda časti Petar Vlajčić.

U upravni odbor izabrani su: Davorko Barbir, Ivan Brečić „Učo“, prof. Jozo Ćosić, Marija Ćosić, Željka Ćosić, Vesela Lelas, Josip Malić, Petar Mustapić, Petar Vlajčić, Joško Vukosav i prof. Ratko Zec.

Do početka Domovinskog rata članovi Društva pohodili su skoro sve Hrvatske planine, a i mnoge planine susjednih država. Redovito su sudjelovali na svim većim planinarskom skupovima. Planinari su završili specijalizirane tečajeve i škole, a sami su organizirali i visokogorske ture u Alpe.
Društvo je pred Domovinski rat brojilo 176 članova, mahom mladi. Za okupljanje i sastanke koristilo se kućicom na ulazu u Modro jezero, koju smo adaptirali i uredili uz veliku pomoć svog člana ing. Joze Nikolića.

Društvo broji 77 članova, od kojih je aktivno na žalost samo tridesetak. Tijekom ovih 25 godina djelovanja Društvo je ostvarilo preko 550 akcija raznih profila u kojima je sudjelovalo više od 4000 sudionika.

Slike su iz albuma dr. Veljka Vukovića i prikazuju izlete imotskih planinara 1932. i 1935. godine te slika Crkvice Svetog Jure iz 1960. godine

Tekst: Josip Vukosav Joško

ŠTO RADE JAMARI NA SJEVERU BIOKOVA

2008-01-15T15:05:00.000-08:00

Davne 1960/1961. godine akademik Josip Roglić sa svojom ekspedicijom vršio je istraživanja jama i špilja Biokova za vojne potrebe, te od tih vremena do današnjih dana sjeverni dio planine Biokovo bio je prostor zabranjena zona te nije ni bilo značajnijih speleoloških aktivnosti.

Osnivanjem HPD Sveti Jure Zagvozd te udruge Vrdol Župa uspostavljena je suradnja sa speleološkim odsjekom HPD Biokovo Makarska i javnom ustanovom Park prirode Biokovo koji je rezultirao obilaskom poznatih i otkrivanjem novih jama i špilja na području Biokova koja gravitiraju selima Rašćane, Župa, Biokovsko selo i Zagvozd u prostoru parka prirode i van njega.

Kao što znamo ovaj dio Biokova najmanje je istraženo područje, lijepo je i sačuvano te dolaskom do netaknutih prostora zapanjeni i očarani ponekad kažemo: « Dragi Bože čuvaj ovu našu Bijakovu! «.

Uz naprijed imenovana društva pridružuju nam se HPD Imotski te Extrem Makarska, kao krema na kraju biospeleolozi iz Zagreba na čelu sa Romanom Ozimecom otkrivaju biljni i životinjski svijet naših jama i špilja kao i arheološke nalaze u njima,

koji nam kažu da se ovdje živjelo i prije nas i da će života biti i iza nas.

Ovdje su fotografije Roglićeve ekspedicije iz albuma nećaka mu Cvitana koji je i sam sudjelovao u ekspediciji. Imena i točne pozicije jama i spilja nisu upisana poradi zaštite jer se iz istih otuđuju ukrasi ali ih možete vidjeti na slikama.

Slike: Stipe Bušelić i Stjepan Roglić

Tekst: Stjepan Roglić

Čestitka

2007-12-30T11:52:00.000-08:00

Pred Božić u Čuliji

2007-12-30T09:27:00.000-08:00

Tradicionalno i ove godine o Božiću okupilo se društvo u Čuliji u planinarskoj kući Akademik Josip Roglić. Nedjelja 23. prosinac članovi HPD Imotski i Sveti Jure Zagvozd te udruge Vrdol Župa okupili su se u Župi, te naklon uspona od 1,5 sat uz gradele i pjesmu kako oni samo znaju proslavili ovaj trenutak. Uputili čestitke jedni drugima, a ovim putem i vama želimo Čestit Božić i Sretnu novu godinu 2008!!!

Tekst i slike Stjepan Roglić

Tour de Sv.Jure;66.6 km prijeđenih po cestama planine Biokovo

2007-12-19T07:44:00.000-08:00

Nedjelja, 15.04.2007

(na vrhu pred tablom 1762 m poziraju Roso,Katić i Vranješ u kratkim rukavima po snijegu)

Skupina avanturista krenula je u rano jutro u srijedu na jedan put koji će se još dugo pamtiti i prepričavati.

Katić,Roso,Vranješ,Dudo i ja našli smo se kraj srednje škole oko 7.00,ali se brzo mjesto polaska trebalo mjenjat jer je kamion koji je vozio moj otac krećao sa placa ispod crkve na Zelenci,a i trebali smo uzet meso i ćevape.Tako smo na Biokovska vrata stigli oko 8:15 h i tu je počela naša borba sa planinom i silnim uzbrdicama.Prvi dio puta je bio daleko najteži jer nismo bili dovoljno zagrijani,a do Ravne Vlaške su bile i najveće uzbrdice na ovom putovanju osim onih zadnjih kilometara do Jure.Nas je tako iznenadila nagla i velika promjena temperature da smo počeli stavljat na sebe sve šta smo uzase imali.Vrijedi napomenit da smo na Ravnoj Vlaškoj koja se nalazi na oko 1200 metara n/v pojeli Kinder Bueno i orahe što nam je dalo snagu...haha.Kad smo ugledali vrh i onu antenu ja sam postao 100 posto siguran da ćemo uspjet i u svom naumu da sa biciklama dođemo na drugi najveći vrh u Hrvata.

Do Vošca na svu sreću nije bilo većih poteškoća te smo uživali u vožnji i mirisu prvih proljetnih dana na Biokovu.Na križanju puta Sv.Jure i Vošca smo malo stali i opalili koju sliku te se pripremili za najteži dio puta,onaj do Sv.Jure do kojeg je još preostalo dugih 6 km.
Po slikama vidite da je istina što sam napisao u zadnjih par rečenica jer zaista je teško izvući onoliko uzbrdica,a mi smo još imali i 15-ak km iza sebe koji su nam dodali dodatni teret.
Kraj kućice "Pod Sv.Jurom" smo se svi sastali i pričekali jedni druge i onda se zajedno popeli do 1762 metra gdje još uvijek ima nešto snijega,no mi smo se ipak bili skinuli u kratke gaće i rukave.
Uživali smo u pogledu na Imotsku krajinu u kojoj se nalazi i Župa,moje selo u kojem smo se poslije odmorili i pojeli zasluženi ručak, te naše Jadransko more i otoci.Na vrhu smo se zadržali nešto više od 15 minuta i onda je krenuo juriš dug 20-ak kilometara niz Sv.Juru pa sve do Saranča gdje smo stali i malo prizalogajili domaće specijalitete Vranješovog dida i babe,a tu spada pečenica,pršut,sir,kruh i drugo.

Kasnije smo cijeli iscrpljeni stigli u Župu gdje su nas čekali ćevapi i kotleti koje smo poslije ispekli na gradelama i pojeli,a i pošteno smo se odmorili,igrajući malo i na buće.

Ispočetka se činilo ka mačiji kašalj, ali virujte mi , triba dvaput dobro promislit.Nikako nismo očekivali takvu veliku promjenu u temperaturi i svemu, u Župi smo hodali kratkih rukava , dok bi nam na Sv. Juri dobro došla i debela bunda, čudesna je ta planina Biokovo , nema nigdje toga da su more i snijeg tako blizu...
Sve u svemu ovo je bio jedan od najboljih dana u mome životu i sigurno ću na ovakve avanture početi ići češće.

Tekst i slike Ivan Roglić Pepe

Markiran put Župa - Lađana

2007-12-16T12:35:00.000-08:00

Članovi HPD Sveti Jure Zagvozd Jadranko Šušnjar, Mladen Kujundžić i Stjepan Roglić markirali su biokovski put Župa Roglići – Jalovik – Šćirevac – Lađana. Ispisom Župa na kamenu priveden je kraju zadatak, tako da se sada može uređenom i markiranom planinarskom stazom od Lađane do Župe. Udaljenost je šest sati hoda.

Piše i snimio Vedran Ribarević
Priredio Stjepan Roglić

Iz tjednika Makarska kronika od 17. kolovoza 2004. godine

Istraživanje Baba jame

2007-12-14T12:24:00.000-08:00

Nakon niza uspješnih akcija Eko – etno udruga Vrdol iz Župe u suradnji sa Speleološkim odsjekom Hrvatskog planinarskog društva Biokovo iz Makarske, organizirala je u nedjelju istraživanje Baba jame u Rašćanskom zaseoku Pandžići. Povod okpupljanju bio je i snimanje video zapisa koji će biti dio materijala o Župsko – Rašćanskom kraju s kojim se planira prezentirati bogatstvo i vrijednost ovog prostora.

Velika količina snijega i neprohodnost ceste nije bila prepreka da se planirano realizira, pa je uz iznimne napore terenaca pristup selu bio olakšan. Uspinjući se uskom i krivudavom cestom značila ljudima koji su nekad živjeli u tom zabačenom zabiokovskom zaseoku. Naš domaćin Drago Pandžić ispričao nam je kakvim su se naporima, mukama i problemima ti vrijedni ljudi i entuzijasti susreli gradeći toliko željeni put u svijet. Iako struja nikada do sela nije došla, stupovi i žice govore o nekom vremenu kada se ideja nije realizirala do kraja, a preostali stariji stanovnici sela odselili u nešto bliže Donje Rašćane.

Vrijedni samozatajni Vrdolci okupili su se u velikom broju da pripomognemo u akciji, a svojim prisustvom potporu je dao i don Ivan Turić pohvalivši napore i želju članova udruge da doprinose boljem promicanju vrijednosti Zabiokovlja.

Napisao i snimio Stipe Bušelić
Priredio Stjepan Roglić

I "Orlova stina" na Biokovu

2007-12-05T08:08:00.000-08:00

Desetak članova Planinarskog društva "Orlova stina" iz Tomislavgrada u nedjelju su se pridružili planinarima Dalmacije koji su slavili svoj Dan. Penjali su se na Biokovo i osvojili najveći vrh Sv. Jure (1762 m). Svoje dojmove s ovoga pohoda zabilježila je novopočena planinarka.

Sat zvoni, 05:45, nedjelja, ono zbog čega sam ustala ovako rano je odlazak na Biokovo, za Dan planinara Dalmacije. Polazak ispred Hotela «Tomislav». Deset članova Planinarskog društva «Orlova stin a» kreće prema Zagvozdu , mjestu okupljana svih planinara. Dolazimo u Zagvozd oko 07 sati. Tu nas dočekuje oko 300-ak planinara: iz Makarske, Šibenika, Dubrovnika, Omiša, Splita, … oni su tu od jučer. Kampirali su i sad kad smo ih vidjeli žalimo što i mi nismo učinili isto (ma kriva je vremenska prognoza).

07:20 krećemo na pohod, jedni idu lakšom stazom na manje vrhove, a nas 70-ak hrabriji i u boljoj kondiciji ide osvojiti Sv. Juru, najveći vrh Biokova (1762 m). Svi krećemo istim tempom, ali nakon nekih pola sata dolazi do umora i polako se formiraju grupice.

Dan je prekrasan, nigdje oblaka( promašaj meteorologa, najavili neverin). Priroda prekrasna, boje ugodne oku, miris još ugodniji, oduševljena sam onim što vidim. Sat vremena je prošlo, put postaje strmiji, već pitam Manju ima li još puno, a on odgovara da ima nekih petnaestak minuta i slatko mi se smije Pravi odgovor sam dobila na vrhu, dva sata poslije.

Umorna sam i na pamet mi pada odustati, pa…
Lucija i ja idemo cijelim putem skupa i sad je molim da stanemo malo se odmoriti, na što ona pristaje. Dok odmaramo polako nam se pridružuju drugi planinari, razmjena dojmova i slikanje. Svima je super!

Prolazimo jedan obor i - iznenađenje, kao da smo na drugoj planini: magla, vjetar , hladno. Oblačimo jakne i komentiramo vrijeme, bojimo se da će nam zatrebati kabanice koje su nam otežale ruksake. Ponovno pauza, upoznajemo se s planinarima iz Viteza i Busovače. Momci su u dobroj kondiciji unatoč tomu što su cijelu noć pili i pjevali uz logorsku vatru. Mi smo im zavidni jer nismo stigli jučer i nismo sinoć feštali, ali nema veze, bit će još susreta.

I što se bližimo vrhu klima se opet mijenja, sunce ponovno peče, ali sada ima i vjetra koji lijepo rashlađuje. Vrh Biokova se vidi, nakon dva i pol sata hodanja. Ispred nas su Željko i Manje koji nas bodre da smo blizu. I napokon - Sv. Jure je osvojen. Kako sam samo ponosna što sam stigla do vrha. Umor koji je bio prisutan kao da je izbrisan. Osjećam kao da bih mogla još jednog Juru osvojiti! Odmor, slikanje i pečaćenje planinarskih iskaznica trajalo je oko pola sata. Vjetar koji je jako puhao na samom vrhu natjerao nas je na povratak.

Sada slijedi gori dio puta jer svakom planinaru teži je silazak nego uspinjanje. Spuštamo se pažljivo da ne bi bilo povreda, jer strmina je velika. Ususret nam idu oni koji su bili malo sporiji od nas, a među njima i naše Duvnjake: Draženu, Ivana, Matu, Smilju i Iku. Zaustavljamo se radi zajedničkog fotografiranja i svatko svojim putem, oni gore, a mi dolje. Pripomenuli smo im da malo požure jer će nestat graha koji za nas pripremaju domaćini.

Oni nas zezaju da smo mi i požurili radi graha, a ne radi toga što mi imamo bolju kondiciju.
Silazak je jako težak, no nove gojzerice koje sam kupila samo za Sv. Juru uvelike su mi olakšale put.
Tri sata je trajao silazak, a cijelim putem nadali smo se sići brže nego smo se popeli.
Mjesto polaska sada je mjesto dolaska, 14h je. Presvlačimo se, odmaramo čekajući grah koji bi trebao biti gotov za sat vremena. Miris graha sada je bio jači od mirisa svih biokovskih trava.

Tri sata je popodne. Napokon, grah je gotov i svi stojimo u redu za grah. Jede se s velikom slašću, moj tanjur, ali i drugih, začas je bio čist. Pranje ne treba!
Nakon ručka mali odmor uz pjesmu i vino.

Vrijeme je povratka kući , iako bismo rado ostali s onima koji će još jednu večer provesti ispod Biokova. Za neke je sutra novi radni dan. Na putu doma nema puno priče, mislim da i moji suputnici kao i ja slažu dojmove s ovog planinarskog pohoda..
Vratili smo se u svoj Tomislavgrad. «Jedva čekam iduću nedjelju i osvajanje nekog novog vrha», kažem društvu. Oni mi odgovaraju: «Gotova je, zagrizla je!».
Pozdrav do osvajanja sljedećeg vrha.

Napisala i snimila: M. Planinarka
Priredio: Stjepan Roglić

Biokovo-vrh sveti Jure-televizijski odašiljač

2007-12-03T14:37:00.000-08:00

Odašiljač Biokovo lociran je na Sv. Juri (1762m) najvišem vrhu planinskog masiva Biokovo i premda je Sv. Jure drugi po redu vrh u Hrvatskoj, sama zgrada i tehnički pogon mogu se smatrati najvišim objektom i radnim mjestom u Hrvatskoj.

Biokovo - Sv. Jure

Sv. JURE (1762 m), kamenita je kupola s malom zaravni na kojem je postavljena zgrada objekta Biokovo. Na mjestu današnjeg objekta nalazila se nekoć kapelica Sv. Jure, po kojoj je vrh dobio ime. Kapelica je nakon gradnje objekta izmaknuta i nalazi se neposredno uz ogradu objekta. Sa vrha sv. Jure se pruža izvanredan vidik na biokovsku visoravan i njezine nebrojene ponikve, nalik mjesečevu pejzažu. Za lijepa vremena vidi se Imotsko polje s kotlovima Crvenog i Modrog jezera, a preko mora Apeninsko gorje u Italiji. Sjeverno, ispod vrha ističe se u krševitoj okolici kotlina Razvale, puna rastresitog kamenog materijala. Na njezino tjeme vodi niz staza što se probijaju kroz stijene na prvi pogled neprolazne, a na sam vrh vodi asfaltna cesta, najviša cesta u Hrvatskoj.

Biokovo je masiv što se pruža od prijevoja Dubci (288 m) na cesti Brela - Zadvarje do prijevoja Staza (897 m) na cesti Tučepi - Kozica u dužinu od po prilici 25 km. Imenom Biokovo obuhvaćen je dakle samo dio onog neprekinutog lanca što se pruža od Cetine do Neretve u dužinu od preko 50 km. U sjeverozapadnom smjeru na Biokovo se nastavljaju planine Dovanj i Omiška Dinara, a na jugoistočni Rilić-planina. U poprečnom smjeru planina je vrlo uska. U svom najvišemu dijelu, između Velikog Brda i Turije, široka je samo 7 km. U pejzažu je osobito značajno da je greben s najvišim stijenama samo 3 km zračne linije od mora.
Osim bogate mediteranske flore na planini Biokovo pronaći ćete i nekoliko endemskih biljnih vrsta poput biokovskog zvonca (Edraianthus pumilio) ili suličaste zečine (Centaurea cuspidata). Od životinjskih vrsta posebno su atraktivne divokoze i mufloni te ptice kamenjarka i suri orao. Zbog navedenih znamenitosti Biokovo je 1981 godine proglašeno zaštićenim parkom.
Od 1965 godine kada je objekt Biokovo izgrađen, pa sve do travnja 2002 djeluje u sustavu Odašiljača i veza Hrvatske radio-televizije. Obzirom na lokaciju, svakako je najzahtjevniji i najskuplji glede održavanja kvalitete emitiranja i humanih uvjeta rada. U zimskom periodu od prosinca do svibnja, zbog visokih snježnih nanosa, nemoguć je pristup motornim vozilima. Prosjek pješačenja iznosi 5 sati, a najdulje zabilježeno pješaćenje na objekt je 24 sata.
Pojedine dionice (usjeci u brdu, klisure) ne mogu se priječi bez primjerene alpinističke opreme i znanja. Gotovo svaka zimska smjena pračena je pripadnicima Gorske službe spasavanja iz Makarske. Svojim radio-televizijskim signalom, što izravno a što preko pretvaračke mreže objekt Biokovo pokriva, gotovo svu Srednju Dalmaciju s pripadajućim otočjem i zaleđem, a i južne dijelove susjedne nam Bosne i Hercegovine.

Sa objekta Biokovo se odašilju televizijski i radijski programi sa slijedećim parametrima:
Televizijski program Kanal
HTV1 9
HTV2 41
RTL 45
Nova TV 68
A TV 62
FTV 2 BiH 39
Radio program Frekvencija MHz
HR1 89,7
HR2 98,9
Radio Split 102,0
Katolički radio 107,9
Radio Mir Međugorje 101,5
Radio Herceg Bosna, Mostar 103,9

Stjepan Roglić

Učinci lavine u Biokovu iznad Donjeg Rastovca /ožujak 2007./

2007-11-19T17:55:00.000-08:00

da vidite uvećanu sliku kliknite na nju

Snimio:Mate Serdarević

Sveti Roko

2007-11-14T15:51:00.000-08:00

Mala grupa od nas 4 "ekstrema" odlučila se posjetiti voljeno nam Biokovo ali ozada. Tako da smo u subotu 19.08.06 krenuli iz Makarske prema zabiokovskom selu Župi . Pošto su najavljivali izrazito vruć dan mi smo se potrudili dovoljno dugo spavati da ne propustimo svu tu vrućinu. Tako da smo tek u 8.00 bili u Župi u zaseoku Roglići ujedno rodnom mjestu našeg najpoznatijeg geografa , akademika Josipa Roglića. Zašto je to važno za ovu putešestviju čućete kasnije. Motivirani Draganovim obećanjima uspona koji je potpuno u hladu (ako postoji hlad na +28 u hladu) rijetkom markacijom smo se uputili prema Svetom Roku. Prvih 30-tak minuta smo hodali okupani sunčanim zrakama, da bi se poslije toga uvukli u laganu hladovinu ne baš guste grabove šume.
Markacija je dobro izvedena i prati stari seoski put prema pastirskim stanovima na Čuliji . Putem srećemo dvije ženske osobe (majku i kćer ako se ne varam) koje nas obavještavaju da je taj dan zakazano otvaranje planinarske kuće na Čuliji i sveta misa u crkvici na samom vrhu Svetog Roka.
Nakon 50-tak minuta hoda dolazimo do kućice koja je nedavno stavljena pod krov i uređena zahvaljujući trudu članova Planinarskog društva "Sveti Jure" sekcija Župa i njihovih prijatelja. Tu dolijevamo vodu i nastavljamo 15-tak minuta oputinom do Buljubašića stanova i odatle bez vidljive staze kroz prosjek ravno uzbrdo kroz, usudio bih se reći najljepšu jelovu šumu u Hrvatskoj pa i šire prema sedlu. Šuma je stvarno predivna i šta je još važnije hladna i mračna. nakon kojih 45-minuta šume izlazimo na sedlo odakle puca pogled na masiv Svetog Jure ali gledano sa istoka. Uživamo u pogledu i tjerani suncem nastavljamo.
Nakon 30 minuta dolazimo do vode pri samom vrhu Svetog Roka kraj Luetića stanova i tu se osvježavamo. Ponovo smo na suncu ali nema više uspona pa nije toliko vruće. Na vrhu zatičemo 40-tak ljudi koji su došli na misu koja se održava na samom vrhu u crkvici u čast Svetog Roka. Misu smo odslušali do kraja i u grupi sa ostalim sudionicima krenuli nazad na otvaranje Planinarske kuće "akademika Josipa Roglića" na Čuliji.
Ovdje mi se čini zgodno spomenuti nešto više o tom zbilja velikom čovjeku; prije pola stoljeća istraživao je pojave i procese ključne za Hrvatsku danas: prometno povezivanje sjevera i juga naše domovine, značenje obala u suvremenom gospodarskom razvoju, zaštitu okoliša te ono po čemu je bio svjetski poznat znanstvenik - fenomen krša. Akademik Josip Roglić rođen je na 14.3.1906 godine u Župi Biokovskoj. Ukoliko vas zanima nesto više o njemu evo ( link)
Na povratku, svećenik je blagoslovio kuću i ona je svečano otvorena. Bilo je jela i pića koje nam je i te kako prijalo, na čemu se zahvaljujemo oranizatorima. Nakon okrepe po jako jarkom suncu spuštamo se do auta, piva na Vezi, kupanje...

Stjepan Roglić

Čarobno alpsko naličje Biokova

2007-11-13T13:26:00.000-08:00

O planini Biokovo napisano je niz knjiga znanstvenih studija i novinskih članaka. Ali sve skupa to je nedostatno, s obzirom na sve ono što ova planina znaći i što zavrijeđuje. Pojam Biokova u većini napisa, reportaža i reportažnih priloga svodi se uglavnom na vrh Svetog Juru, na predjele oko ceste Makarska-Sveti Jure i na primorsku stranu Biokova.Biokovo je mnogo šire, mnogo atraktivnije i mnogo ljepše od navedenog pojma. U svojem kontinentalnom dijelu, koji je neistražen i nepoznat, osim odlika primorske i mediteranske planine, ima i sve atribute alpske planine, s neiscrpnim bogatstvom i izvorima zanimanja za sve ljubitelje prirode i planine.Prema jednom od predaja, sasvim realnom i mogućom, ime Biokovo dao je stanovnik s kontinentalne strane Biokova, koji je promatrao najviši vrh Sv. Juru sedam mjeseci, kako je bijelim snijegom okovan i pokriven. Od toga dolazi ime Bijakova: bijelokovan, koje je mnogo više udomaćeno kod lokalnog pučanstva od imena Bikovo.Po visini je najviša planina, a po dužini, nakon Velebita najduža planina jadranskog primorja. Vrh Sveti Jure, 1762 metara nadmorske visine, treći je vrh u Republici Hrvatskoj, poslije Dinare od 1831 metara nadmorske visine i Kamešnice od 1809 metara nadmorske visine ( dio ovih planina je na području susjedne države BiH).Planina Biokovo sa svojim brojnim vidicima, krečnjačkim liticama, šumovitim proplancima, dubokim vrtačama i docima i neistraženim jamama i pećinama spada u red najprivlačnijih planina u našoj domovini, a bez premca u Južnoj Hrvatskoj. Izuzetno impresivnu sliku ostavlja biljni svijet kontinentalnog dijela Biokova. Između niza biokovskih endema, potrebno je istaknuti biokovsku jelu (abies biokovoensis), uz ti su jedinu našu četinjaču, koja se brzo, obilno i višekratno obnavlja iz panja. Pojedina stabla dosežu visinu i do 30 metara, a opseg debla i do 4 metra, pravi divovi medu stablima.Teško je riječima opisati sve ono što čovjek može sresti i vidjeti u kontinentalnom dijelu Biokova. Treba ga propješačiti, doživjeti i uživati u njegovoj ljepoti i čarima u svim godišnjim dobima. U rečeno su se uvjerili i iskusni planinari, gospoda: Salvatore Milano, Miro Duplančić i Mladen Kulušić, uz pratnju autora ovog teksta, posjećujući biokovske vrhove: Sutvid (Sv. Vid) 1336 m i Sv. Roko, 1235 metara nad. visine.U cjelini motreno Biokovo je čista i nezagađena planina. Takvom bi je trebalo sačuvati i za buduća pokoljenja.Najbolje rješenje za spas planine Biokovo od devastacije je proglašenje Nacionalnim parkom ukupnog prostora sadašnjeg parka prirode.
U Splitu, lipnja 2001.
NAPISAO:Milan Ratimir Kovačević,dipl.oec

PRIREDIO: Stjepan Roglić