Čestitka za Božić

BIOKOVCI NA HIMALAJI

Tijekom mjeseca studenog naši planinari Ante Šarić član PD Biokovo i Sveti Jure te Josip Vukosav član PD Imotski boravili su u Nepalu i na Himalaji. O svom boravku prezentaciju su napravili u Makarskoj u vatrogasnom domu 16. prosinca pri proslavi Međunarodnog dana planina.

H I M A L A Y A 2008.

Za svakog planinara poseban su izazov Himalaye – Krov svijeta. Kako je to i moja dugogodišnja planinarska želja, nisam odbio poziv prijatelja iz Slovenije i pridružio sam se ekipi Evereset Trek, koja je u vremenu od 13. studenoga do 5. prosinca 2008. godine, boravila u Nepalu, s ciljem dvotjednog kružnog trekinga oko Mount Everesta s usponima na Gokyo Ri 5360 m i Khala Pathar 5550 m, a prešli smo i sedlo Cho La 5330 m između najvećih ledenjaka nepalskoj Himalayi, Ngozumbe i Khumbua.

Zbog zimskih uvjeta i nedostatka vremena (problemi s avionskim letovima u Indiji zbog terorizma u Bombayu) otpao je uspon na Imja Tse 6189 m.

Ekipa se sastojala od četrnaest Slovenaca i nas dvojice Hrvata, Ante Šarića iz Makarske i mene iz Imotskoga.

Iako je sezona penjanja po Himalayskim gorostasima završila u listopadu, ipak smo krenuli na najduži i najviši treking u neposrednu blizinu Everesta, Lhotsea, Cho Oyua, Makalua i drugih osamtisućnjaka.

Vremenske prilike su bile dobre jer početkom zime u Himalayama vrijeme je bez padavina, ali s niskim temperaturama. Osobito kad zađe sunce, živa se vrtoglavo spušta debelo ispod ništice, noću i do -15 stupnjeva Celzija.

Uz jak sjeverac s Tibeta i niske temperature trebalo je izdržati dva tjedna na visinama iznad 4500 metara, a od toga 4 dana iznad 5000 metara. Dnevne etape uspona i aklimatizacije na visinu iznosile su 15-20 km i od 500 do 1000 visinskih metara, a cijeli treking oko 200 km.

Pravila aklimatizacije smo se strogo držali, pa s visinskom bolesti nismo imali većih problema. Više-manje svi smo bili prehlađeni, s upalama grla i angina, a posebno smo patili od probavnih smetnji. Zbog specifične prehrane i nedostatka kisika kojega je na tim visinama svega 50% probava radi jako loše.

Zahvaljujući mojim planinarima iz HPD „IMOTSKI“ koji su mi pomogli u fizičkim pripremama, nisam imao nikakvih problema s kondicijom i snagom.

Bez obzira na sve zdravstvene probleme, uspješno smo završili trening.


Do povratka kući razgledali smo kulturnu i povijesnu baštinu Nepala u okolici Kathmandua, kao Pashupatinath, Patan, Bhaktapur, Bouddhanath, Swayambhunath, Durbar Square i druge znamenitosti budizma i hinduizma.

tekst i foto Joško Vukosav

Skriveni kutak Biokova

O dojmovima sa Biokova pročitajte više na ovoj vezi
Za čitanje dokumenata sa SCRIBA potreban vam je Flash player kojeg možete skinuti na svoje računalo sa ovog linka

Planinarski križ sa crkvice svetog Jure

Malo je živih kojima je poznato da je na staru crkvicu svetog Jure na Biokovu davne 1933. godine postavljen planinarski križ. Donijeli su ga planinari iz Zavidovića iz Bosne metalni je i sačuvan je do današnjeg dana, a planinari ga nose u procesiji na misi. Natpis koji se nalazi na donjem dijelu postamenta glasi: « Savez planinarskih društava Bosne i Hercegovine Zavidovići 27. 6. 1933. ». Prema predaji planinari su doputovali vlakom do Metkovića, a do Župe i Turije autobusom, a potom pješke na vrh Biokova gdje su postavili metalni križ iznad vrata crkvice. Tko su planinari i imali netko u Zavidovićima tko se sjeća tog trenutka ili ima pisani zapis događaja u tijeku je stupanje u kontakt sa planinarima u Zavidovićima. Križ je skinut sa stare crkvice prigodom rušenja šezdesetih godina te pohranjen u novu crkvicu zavaren je na metalnu cijev i nosi se u procesiji.
Molimo sve koji pročitaju ovaj tekst, a da znaju više pojedinosti neka se jave. Namjera grupe planinara entuzijasta je da se ponovo okupimo i održimo misu.

Slike su iz albuma dr. Veljka Vukovića i moje obitelji.
Tekst: Stjepan Roglić

Na Biokovu

Priredio:Stjepan Roglić

Čestitka

POVIJEST PLANINARSTVA U IMOTSKOM

Hrvatsko planinarsko društvo „IMOTSKI“ osnovano je 5. srpnja 1927. godine i jedno je od najstarijih planinarskih društava u Dalmaciji. Društvo je osnovano kao podružnica HPD-a pod imenom „BIOKOVO“ Imotski.

Prvi Predsjednik bio je Vido Petričević, a tajnik Ljubo Tripalo. Za blagajnika je izabran Grunislav Bitanga, a upravni odbor još su sačinjavali Lj. Vučemilović i V. Polferov. Na žalost, Društvo nije bilo dugog vijeka pa ubrzo prestaje s aktivnošću, već 1928. godine.


Ante Jelavić kod Matice HPD-a u Zagrebu 1935. godine ponovo pokreće inicijativu za oživljavanje Društva, ali je ono osnovano tek 3. lipnja 1938. godine reorganizirano i s novim imenom „IMOTSKA JEZERA“.
Prema podatcima dr. Veljka Vukovića jednog od osnivača Društva, članstvo je redovito organiziralo izlete u okolicu Imotskog, na Biokovo i Zavelim. Sudjelovali su u pošumljavanju goleti između Modrog i Crvenog jezera, Gaja i ekološkim akcijama koje je organiziralo ekološko društvo “Lipa“. Početkom Drugog svjetskog rata gasi se svaki rad Društva.


Sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Imotskom se javljaju dvije grupe ljubitelja prirode, izletnika i špiljara. Grupa izletnika okupljala se oko Petra Vlajčića. Druga grupa uglavnom je špiljarila sačinjena mahom od imotskih izviđača. Predvodio ih je pok. Davorko Barbir, student arhitekture, strastveni špiljar i vanredan slikar imotskih veduta.

Osamdesetih godina na inicijativu Josipa Vukosava Joško koji je kao student bio član PK „Split“ i kasnije PD „Mosor“, grupe ujedinjuju te organiziraju planinarske izlet i istraživanje špilja. Ideja o osnivanju sekcije pri PD „MOSOR“ ubrzo je odbačena, te se pristupa obnovi rada planinarskog društva. Administrativne poslove riješio je Petar Vlajčić, a prof. Jozo Ćosić animira učenike SŠC „dr. Mate Ujević“ vodeći ih na Kaoce u Biokovu.

Osnivačka skupština PD „IMOTSKI“ održana je 9. prosinca 1983. godine. Za predsjednika je izabran prof. Jozo Ćosić, tajnika Josip Vukosav, a za blagajnicu Željka Ćosić. Predsjednik nadzornog odbora bio je Ivan Brečić „Učo“, a predsjednik suda časti Petar Vlajčić.

U upravni odbor izabrani su: Davorko Barbir, Ivan Brečić „Učo“, prof. Jozo Ćosić, Marija Ćosić, Željka Ćosić, Vesela Lelas, Josip Malić, Petar Mustapić, Petar Vlajčić, Joško Vukosav i prof. Ratko Zec.

Do početka Domovinskog rata članovi Društva pohodili su skoro sve Hrvatske planine, a i mnoge planine susjednih država. Redovito su sudjelovali na svim većim planinarskom skupovima. Planinari su završili specijalizirane tečajeve i škole, a sami su organizirali i visokogorske ture u Alpe.
Društvo je pred Domovinski rat brojilo 176 članova, mahom mladi. Za okupljanje i sastanke koristilo se kućicom na ulazu u Modro jezero, koju smo adaptirali i uredili uz veliku pomoć svog člana ing. Joze Nikolića.


Društvo broji 77 članova, od kojih je aktivno na žalost samo tridesetak. Tijekom ovih 25 godina djelovanja Društvo je ostvarilo preko 550 akcija raznih profila u kojima je sudjelovalo više od 4000 sudionika.

Slike su iz albuma dr. Veljka Vukovića i prikazuju izlete imotskih planinara 1932. i 1935. godine te slika Crkvice Svetog Jure iz 1960. godine


Tekst: Josip Vukosav Joško

ŠTO RADE JAMARI NA SJEVERU BIOKOVA

Davne 1960/1961. godine akademik Josip Roglić sa svojom ekspedicijom vršio je istraživanja jama i špilja Biokova za vojne potrebe, te od tih vremena do današnjih dana sjeverni dio planine Biokovo bio je prostor zabranjena zona te nije ni bilo značajnijih speleoloških aktivnosti.


Osnivanjem HPD Sveti Jure Zagvozd te udruge Vrdol Župa uspostavljena je suradnja sa speleološkim odsjekom HPD Biokovo Makarska i javnom ustanovom Park prirode Biokovo koji je rezultirao obilaskom poznatih i otkrivanjem novih jama i špilja na području Biokova koja gravitiraju selima Rašćane, Župa, Biokovsko selo i Zagvozd u prostoru parka prirode i van njega.


Kao što znamo ovaj dio Biokova najmanje je istraženo područje, lijepo je i sačuvano te dolaskom do netaknutih prostora zapanjeni i očarani ponekad kažemo: « Dragi Bože čuvaj ovu našu Bijakovu! «.




Uz naprijed imenovana društva pridružuju nam se HPD Imotski te Extrem Makarska, kao krema na kraju biospeleolozi iz Zagreba na čelu sa Romanom Ozimecom otkrivaju biljni i životinjski svijet naših jama i špilja kao i arheološke nalaze u njima,



koji nam kažu da se ovdje živjelo i prije nas i da će života biti i iza nas.

Ovdje su fotografije Roglićeve ekspedicije iz albuma nećaka mu Cvitana koji je i sam sudjelovao u ekspediciji. Imena i točne pozicije jama i spilja nisu upisana poradi zaštite jer se iz istih otuđuju ukrasi ali ih možete vidjeti na slikama.

Slike: Stipe Bušelić i Stjepan Roglić

Tekst: Stjepan Roglić