Čestitka

Pred Božić u Čuliji

Tradicionalno i ove godine o Božiću okupilo se društvo u Čuliji u planinarskoj kući Akademik Josip Roglić. Nedjelja 23. prosinac članovi HPD Imotski i Sveti Jure Zagvozd te udruge Vrdol Župa okupili su se u Župi, te naklon uspona od 1,5 sat uz gradele i pjesmu kako oni samo znaju proslavili ovaj trenutak. Uputili čestitke jedni drugima, a ovim putem i vama želimo Čestit Božić i Sretnu novu godinu 2008!!!











Tekst i slike Stjepan Roglić

Tour de Sv.Jure;66.6 km prijeđenih po cestama planine Biokovo

Nedjelja, 15.04.2007

(na vrhu pred tablom 1762 m poziraju Roso,Katić i Vranješ u kratkim rukavima po snijegu)

Skupina avanturista krenula je u rano jutro u srijedu na jedan put koji će se još dugo pamtiti i prepričavati.


Katić,Roso,Vranješ,Dudo i ja našli smo se kraj srednje škole oko 7.00,ali se brzo mjesto polaska trebalo mjenjat jer je kamion koji je vozio moj otac krećao sa placa ispod crkve na Zelenci,a i trebali smo uzet meso i ćevape.Tako smo na Biokovska vrata stigli oko 8:15 h i tu je počela naša borba sa planinom i silnim uzbrdicama.Prvi dio puta je bio daleko najteži jer nismo bili dovoljno zagrijani,a do Ravne Vlaške su bile i najveće uzbrdice na ovom putovanju osim onih zadnjih kilometara do Jure.Nas je tako iznenadila nagla i velika promjena temperature da smo počeli stavljat na sebe sve šta smo uzase imali.Vrijedi napomenit da smo na Ravnoj Vlaškoj koja se nalazi na oko 1200 metara n/v pojeli Kinder Bueno i orahe što nam je dalo snagu...haha.Kad smo ugledali vrh i onu antenu ja sam postao 100 posto siguran da ćemo uspjet i u svom naumu da sa biciklama dođemo na drugi najveći vrh u Hrvata.

Do Vošca na svu sreću nije bilo većih poteškoća te smo uživali u vožnji i mirisu prvih proljetnih dana na Biokovu.Na križanju puta Sv.Jure i Vošca smo malo stali i opalili koju sliku te se pripremili za najteži dio puta,onaj do Sv.Jure do kojeg je još preostalo dugih 6 km.
Po slikama vidite da je istina što sam napisao u zadnjih par rečenica jer zaista je teško izvući onoliko uzbrdica,a mi smo još imali i 15-ak km iza sebe koji su nam dodali dodatni teret.
Kraj kućice "Pod Sv.Jurom" smo se svi sastali i pričekali jedni druge i onda se zajedno popeli do 1762 metra gdje još uvijek ima nešto snijega,no mi smo se ipak bili skinuli u kratke gaće i rukave.
Uživali smo u pogledu na Imotsku krajinu u kojoj se nalazi i Župa,moje selo u kojem smo se poslije odmorili i pojeli zasluženi ručak, te naše Jadransko more i otoci.Na vrhu smo se zadržali nešto više od 15 minuta i onda je krenuo juriš dug 20-ak kilometara niz Sv.Juru pa sve do Saranča gdje smo stali i malo prizalogajili domaće specijalitete Vranješovog dida i babe,a tu spada pečenica,pršut,sir,kruh i drugo.

Kasnije smo cijeli iscrpljeni stigli u Župu gdje su nas čekali ćevapi i kotleti koje smo poslije ispekli na gradelama i pojeli,a i pošteno smo se odmorili,igrajući malo i na buće.

Ispočetka se činilo ka mačiji kašalj, ali virujte mi , triba dvaput dobro promislit.Nikako nismo očekivali takvu veliku promjenu u temperaturi i svemu, u Župi smo hodali kratkih rukava , dok bi nam na Sv. Juri dobro došla i debela bunda, čudesna je ta planina Biokovo , nema nigdje toga da su more i snijeg tako blizu...
Sve u svemu ovo je bio jedan od najboljih dana u mome životu i sigurno ću na ovakve avanture početi ići češće.







Tekst i slike Ivan Roglić Pepe

Markiran put Župa - Lađana

Članovi HPD Sveti Jure Zagvozd Jadranko Šušnjar, Mladen Kujundžić i Stjepan Roglić markirali su biokovski put Župa Roglići – Jalovik – Šćirevac – Lađana. Ispisom Župa na kamenu priveden je kraju zadatak, tako da se sada može uređenom i markiranom planinarskom stazom od Lađane do Župe. Udaljenost je šest sati hoda.

Piše i snimio Vedran Ribarević
Priredio Stjepan Roglić

Iz tjednika Makarska kronika od 17. kolovoza 2004. godine

Istraživanje Baba jame

Nakon niza uspješnih akcija Eko – etno udruga Vrdol iz Župe u suradnji sa Speleološkim odsjekom Hrvatskog planinarskog društva Biokovo iz Makarske, organizirala je u nedjelju istraživanje Baba jame u Rašćanskom zaseoku Pandžići. Povod okpupljanju bio je i snimanje video zapisa koji će biti dio materijala o Župsko – Rašćanskom kraju s kojim se planira prezentirati bogatstvo i vrijednost ovog prostora.

Velika količina snijega i neprohodnost ceste nije bila prepreka da se planirano realizira, pa je uz iznimne napore terenaca pristup selu bio olakšan. Uspinjući se uskom i krivudavom cestom značila ljudima koji su nekad živjeli u tom zabačenom zabiokovskom zaseoku. Naš domaćin Drago Pandžić ispričao nam je kakvim su se naporima, mukama i problemima ti vrijedni ljudi i entuzijasti susreli gradeći toliko željeni put u svijet. Iako struja nikada do sela nije došla, stupovi i žice govore o nekom vremenu kada se ideja nije realizirala do kraja, a preostali stariji stanovnici sela odselili u nešto bliže Donje Rašćane.

Vrijedni samozatajni Vrdolci okupili su se u velikom broju da pripomognemo u akciji, a svojim prisustvom potporu je dao i don Ivan Turić pohvalivši napore i želju članova udruge da doprinose boljem promicanju vrijednosti Zabiokovlja.

Napisao i snimio Stipe Bušelić
Priredio Stjepan Roglić

I "Orlova stina" na Biokovu

Desetak članova Planinarskog društva "Orlova stina" iz Tomislavgrada u nedjelju su se pridružili planinarima Dalmacije koji su slavili svoj Dan. Penjali su se na Biokovo i osvojili najveći vrh Sv. Jure (1762 m). Svoje dojmove s ovoga pohoda zabilježila je novopočena planinarka.

Sat zvoni, 05:45, nedjelja, ono zbog čega sam ustala ovako rano je odlazak na Biokovo, za Dan planinara Dalmacije. Polazak ispred Hotela «Tomislav». Deset članova Planinarskog društva «Orlova stin a» kreće prema Zagvozdu , mjestu okupljana svih planinara. Dolazimo u Zagvozd oko 07 sati. Tu nas dočekuje oko 300-ak planinara: iz Makarske, Šibenika, Dubrovnika, Omiša, Splita, … oni su tu od jučer. Kampirali su i sad kad smo ih vidjeli žalimo što i mi nismo učinili isto (ma kriva je vremenska prognoza).




07:20 krećemo na pohod, jedni idu lakšom stazom na manje vrhove, a nas 70-ak hrabriji i u boljoj kondiciji ide osvojiti Sv. Juru, najveći vrh Biokova (1762 m). Svi krećemo istim tempom, ali nakon nekih pola sata dolazi do umora i polako se formiraju grupice.




Dan je prekrasan, nigdje oblaka( promašaj meteorologa, najavili neverin). Priroda prekrasna, boje ugodne oku, miris još ugodniji, oduševljena sam onim što vidim. Sat vremena je prošlo, put postaje strmiji, već pitam Manju ima li još puno, a on odgovara da ima nekih petnaestak minuta i slatko mi se smije Pravi odgovor sam dobila na vrhu, dva sata poslije.



Umorna sam i na pamet mi pada odustati, pa…
Lucija i ja idemo cijelim putem skupa i sad je molim da stanemo malo se odmoriti, na što ona pristaje. Dok odmaramo polako nam se pridružuju drugi planinari, razmjena dojmova i slikanje. Svima je super!






Prolazimo jedan obor i - iznenađenje, kao da smo na drugoj planini: magla, vjetar , hladno. Oblačimo jakne i komentiramo vrijeme, bojimo se da će nam zatrebati kabanice koje su nam otežale ruksake. Ponovno pauza, upoznajemo se s planinarima iz Viteza i Busovače. Momci su u dobroj kondiciji unatoč tomu što su cijelu noć pili i pjevali uz logorsku vatru. Mi smo im zavidni jer nismo stigli jučer i nismo sinoć feštali, ali nema veze, bit će još susreta.




I što se bližimo vrhu klima se opet mijenja, sunce ponovno peče, ali sada ima i vjetra koji lijepo rashlađuje. Vrh Biokova se vidi, nakon dva i pol sata hodanja. Ispred nas su Željko i Manje koji nas bodre da smo blizu. I napokon - Sv. Jure je osvojen. Kako sam samo ponosna što sam stigla do vrha. Umor koji je bio prisutan kao da je izbrisan. Osjećam kao da bih mogla još jednog Juru osvojiti! Odmor, slikanje i pečaćenje planinarskih iskaznica trajalo je oko pola sata. Vjetar koji je jako puhao na samom vrhu natjerao nas je na povratak.




Sada slijedi gori dio puta jer svakom planinaru teži je silazak nego uspinjanje. Spuštamo se pažljivo da ne bi bilo povreda, jer strmina je velika. Ususret nam idu oni koji su bili malo sporiji od nas, a među njima i naše Duvnjake: Draženu, Ivana, Matu, Smilju i Iku. Zaustavljamo se radi zajedničkog fotografiranja i svatko svojim putem, oni gore, a mi dolje. Pripomenuli smo im da malo požure jer će nestat graha koji za nas pripremaju domaćini.

Oni nas zezaju da smo mi i požurili radi graha, a ne radi toga što mi imamo bolju kondiciju.
Silazak je jako težak, no nove gojzerice koje sam kupila samo za Sv. Juru uvelike su mi olakšale put.
Tri sata je trajao silazak, a cijelim putem nadali smo se sići brže nego smo se popeli.
Mjesto polaska sada je mjesto dolaska, 14h je. Presvlačimo se, odmaramo čekajući grah koji bi trebao biti gotov za sat vremena. Miris graha sada je bio jači od mirisa svih biokovskih trava.

Tri sata je popodne. Napokon, grah je gotov i svi stojimo u redu za grah. Jede se s velikom slašću, moj tanjur, ali i drugih, začas je bio čist. Pranje ne treba!
Nakon ručka mali odmor uz pjesmu i vino.


Vrijeme je povratka kući , iako bismo rado ostali s onima koji će još jednu večer provesti ispod Biokova. Za neke je sutra novi radni dan. Na putu doma nema puno priče, mislim da i moji suputnici kao i ja slažu dojmove s ovog planinarskog pohoda..
Vratili smo se u svoj Tomislavgrad. «Jedva čekam iduću nedjelju i osvajanje nekog novog vrha», kažem društvu. Oni mi odgovaraju: «Gotova je, zagrizla je!».
Pozdrav do osvajanja sljedećeg vrha.


Napisala i snimila: M. Planinarka
Priredio: Stjepan Roglić

Biokovo-vrh sveti Jure-televizijski odašiljač

Odašiljač Biokovo lociran je na Sv. Juri (1762m) najvišem vrhu planinskog masiva Biokovo i premda je Sv. Jure drugi po redu vrh u Hrvatskoj, sama zgrada i tehnički pogon mogu se smatrati najvišim objektom i radnim mjestom u Hrvatskoj.


Biokovo - Sv. Jure

Sv. JURE (1762 m), kamenita je kupola s malom zaravni na kojem je postavljena zgrada objekta Biokovo. Na mjestu današnjeg objekta nalazila se nekoć kapelica Sv. Jure, po kojoj je vrh dobio ime. Kapelica je nakon gradnje objekta izmaknuta i nalazi se neposredno uz ogradu objekta. Sa vrha sv. Jure se pruža izvanredan vidik na biokovsku visoravan i njezine nebrojene ponikve, nalik mjesečevu pejzažu. Za lijepa vremena vidi se Imotsko polje s kotlovima Crvenog i Modrog jezera, a preko mora Apeninsko gorje u Italiji. Sjeverno, ispod vrha ističe se u krševitoj okolici kotlina Razvale, puna rastresitog kamenog materijala. Na njezino tjeme vodi niz staza što se probijaju kroz stijene na prvi pogled neprolazne, a na sam vrh vodi asfaltna cesta, najviša cesta u Hrvatskoj.



Biokovo je masiv što se pruža od prijevoja Dubci (288 m) na cesti Brela - Zadvarje do prijevoja Staza (897 m) na cesti Tučepi - Kozica u dužinu od po prilici 25 km. Imenom Biokovo obuhvaćen je dakle samo dio onog neprekinutog lanca što se pruža od Cetine do Neretve u dužinu od preko 50 km. U sjeverozapadnom smjeru na Biokovo se nastavljaju planine Dovanj i Omiška Dinara, a na jugoistočni Rilić-planina. U poprečnom smjeru planina je vrlo uska. U svom najvišemu dijelu, između Velikog Brda i Turije, široka je samo 7 km. U pejzažu je osobito značajno da je greben s najvišim stijenama samo 3 km zračne linije od mora.
Osim bogate mediteranske flore na planini Biokovo pronaći ćete i nekoliko endemskih biljnih vrsta poput biokovskog zvonca (Edraianthus pumilio) ili suličaste zečine (Centaurea cuspidata). Od životinjskih vrsta posebno su atraktivne divokoze i mufloni te ptice kamenjarka i suri orao. Zbog navedenih znamenitosti Biokovo je 1981 godine proglašeno zaštićenim parkom.
Od 1965 godine kada je objekt Biokovo izgrađen, pa sve do travnja 2002 djeluje u sustavu Odašiljača i veza Hrvatske radio-televizije. Obzirom na lokaciju, svakako je najzahtjevniji i najskuplji glede održavanja kvalitete emitiranja i humanih uvjeta rada. U zimskom periodu od prosinca do svibnja, zbog visokih snježnih nanosa, nemoguć je pristup motornim vozilima. Prosjek pješačenja iznosi 5 sati, a najdulje zabilježeno pješaćenje na objekt je 24 sata.
Pojedine dionice (usjeci u brdu, klisure) ne mogu se priječi bez primjerene alpinističke opreme i znanja. Gotovo svaka zimska smjena pračena je pripadnicima Gorske službe spasavanja iz Makarske. Svojim radio-televizijskim signalom, što izravno a što preko pretvaračke mreže objekt Biokovo pokriva, gotovo svu Srednju Dalmaciju s pripadajućim otočjem i zaleđem, a i južne dijelove susjedne nam Bosne i Hercegovine.


Sa objekta Biokovo se odašilju televizijski i radijski programi sa slijedećim parametrima:
Televizijski program Kanal
HTV1 9
HTV2 41
RTL 45
Nova TV 68
A TV 62
FTV 2 BiH 39
Radio program Frekvencija MHz
HR1 89,7
HR2 98,9
Radio Split 102,0
Katolički radio 107,9
Radio Mir Međugorje 101,5
Radio Herceg Bosna, Mostar 103,9

Stjepan Roglić

Učinci lavine u Biokovu iznad Donjeg Rastovca /ožujak 2007./

da vidite uvećanu sliku kliknite na nju

Snimio:Mate Serdarević

Sveti Roko

Mala grupa od nas 4 "ekstrema" odlučila se posjetiti voljeno nam Biokovo ali ozada. Tako da smo u subotu 19.08.06 krenuli iz Makarske prema zabiokovskom selu Župi . Pošto su najavljivali izrazito vruć dan mi smo se potrudili dovoljno dugo spavati da ne propustimo svu tu vrućinu. Tako da smo tek u 8.00 bili u Župi u zaseoku Roglići ujedno rodnom mjestu našeg najpoznatijeg geografa , akademika Josipa Roglića. Zašto je to važno za ovu putešestviju čućete kasnije. Motivirani Draganovim obećanjima uspona koji je potpuno u hladu (ako postoji hlad na +28 u hladu) rijetkom markacijom smo se uputili prema Svetom Roku. Prvih 30-tak minuta smo hodali okupani sunčanim zrakama, da bi se poslije toga uvukli u laganu hladovinu ne baš guste grabove šume.
Markacija je dobro izvedena i prati stari seoski put prema pastirskim stanovima na Čuliji . Putem srećemo dvije ženske osobe (majku i kćer ako se ne varam) koje nas obavještavaju da je taj dan zakazano otvaranje planinarske kuće na Čuliji i sveta misa u crkvici na samom vrhu Svetog Roka.
Nakon 50-tak minuta hoda dolazimo do kućice koja je nedavno stavljena pod krov i uređena zahvaljujući trudu članova Planinarskog društva "Sveti Jure" sekcija Župa i njihovih prijatelja. Tu dolijevamo vodu i nastavljamo 15-tak minuta oputinom do Buljubašića stanova i odatle bez vidljive staze kroz prosjek ravno uzbrdo kroz, usudio bih se reći najljepšu jelovu šumu u Hrvatskoj pa i šire prema sedlu. Šuma je stvarno predivna i šta je još važnije hladna i mračna. nakon kojih 45-minuta šume izlazimo na sedlo odakle puca pogled na masiv Svetog Jure ali gledano sa istoka. Uživamo u pogledu i tjerani suncem nastavljamo.
Nakon 30 minuta dolazimo do vode pri samom vrhu Svetog Roka kraj Luetića stanova i tu se osvježavamo. Ponovo smo na suncu ali nema više uspona pa nije toliko vruće. Na vrhu zatičemo 40-tak ljudi koji su došli na misu koja se održava na samom vrhu u crkvici u čast Svetog Roka. Misu smo odslušali do kraja i u grupi sa ostalim sudionicima krenuli nazad na otvaranje Planinarske kuće "akademika Josipa Roglića" na Čuliji.
Ovdje mi se čini zgodno spomenuti nešto više o tom zbilja velikom čovjeku; prije pola stoljeća istraživao je pojave i procese ključne za Hrvatsku danas: prometno povezivanje sjevera i juga naše domovine, značenje obala u suvremenom gospodarskom razvoju, zaštitu okoliša te ono po čemu je bio svjetski poznat znanstvenik - fenomen krša. Akademik Josip Roglić rođen je na 14.3.1906 godine u Župi Biokovskoj. Ukoliko vas zanima nesto više o njemu evo ( link)
Na povratku, svećenik je blagoslovio kuću i ona je svečano otvorena. Bilo je jela i pića koje nam je i te kako prijalo, na čemu se zahvaljujemo oranizatorima. Nakon okrepe po jako jarkom suncu spuštamo se do auta, piva na Vezi, kupanje...

Stjepan Roglić