Nedjelja, 15.04.2007
(na vrhu pred tablom 1762 m poziraju Roso,Katić i Vranješ u kratkim rukavima po snijegu)
Skupina avanturista krenula je u rano jutro u srijedu na jedan put koji će se još dugo pamtiti i prepričavati.
Katić,Roso,Vranješ,Dudo i ja našli smo se kraj srednje škole oko 7.00,ali se brzo mjesto polaska trebalo mjenjat jer je kamion koji je vozio moj otac krećao sa placa ispod crkve na Zelenci,a i trebali smo uzet meso i ćevape.
Tako smo na Biokovska vrata stigli oko 8:15 h i tu je počela naša borba sa planinom i silnim uzbrdicama.
Prvi dio puta je bio daleko najteži jer nismo bili dovoljno zagrijani,a do Ravne Vlaške su bile i najveće uzbrdice na ovom putovanju osim onih zadnjih kilometara do Jure.
Nas je tako iznenadila nagla i velika promjena temperature da smo počeli stavljat na sebe sve šta smo uzase imali.
Vrijedi napomenit da smo na Ravnoj Vlaškoj koja se nalazi na oko 1200 metara n/v pojeli Kinder Bueno i orahe što nam je dalo snagu...haha.
Kad smo ugledali vrh i onu antenu ja sam postao 100 posto siguran da ćemo uspjet i u svom naumu da sa biciklama dođemo na drugi najveći vrh u Hrvata.
Do Vošca na svu sreću nije bilo većih poteškoća te smo uživali u vožnji i mirisu prvih proljetnih dana na Biokovu.
Na križanju puta Sv.Jure i Vošca smo malo stali i opalili koju sliku te se pripremili za najteži dio puta,onaj do Sv.Jure do kojeg je još preostalo dugih 6 km.
Po slikama vidite da je istina što sam napisao u zadnjih par rečenica jer zaista je teško izvući onoliko uzbrdica,a mi smo još imali i 15-ak km iza sebe koji su nam dodali dodatni teret.
Kraj kućice "Pod Sv.Jurom" smo se svi sastali i pričekali jedni druge i onda se zajedno popeli do 1762 metra gdje još uvijek ima nešto snijega,no mi smo se ipak bili skinuli u kratke gaće i rukave.
Uživali smo u pogledu na Imotsku krajinu u kojoj se nalazi i Župa,moje selo u kojem smo se poslije odmorili i pojeli zasluženi ručak, te naše Jadransko more i otoci.
Na vrhu smo se zadržali nešto više od 15 minuta i onda je krenuo juriš dug 20-ak kilometara niz Sv.Juru pa sve do Saranča gdje smo stali i malo prizalogajili domaće specijalitete Vranješovog dida i babe,a tu spada pečenica,pršut,sir,kruh i drugo.
Kasnije smo cijeli iscrpljeni stigli u Župu gdje su nas čekali ćevapi i kotleti koje smo poslije ispekli na gradelama i pojeli,a i pošteno smo se odmorili,igrajući malo i na buće.
Ispočetka se činilo ka mačiji kašalj, ali virujte mi , triba dvaput dobro promislit.
Nikako nismo očekivali takvu veliku promjenu u temperaturi i svemu, u Župi smo hodali kratkih rukava , dok bi nam na Sv. Juri dobro došla i debela bunda, čudesna je ta planina Biokovo , nema nigdje toga da su more i snijeg tako blizu...
Sve u svemu ovo je bio jedan od najboljih dana u mome životu i sigurno ću na ovakve avanture početi ići češće.
Tekst i slike Ivan Roglić Pepe
Nema komentara:
Objavi komentar